Magazin 01

Zagreb na Savi. Više od stotinu godina traje ta opsesija. Davno prije svih današnjih "Manhattana" i "Dubaija", još od kraja 19. stoljeća arhitekti i urbanisti imali su vizije grada na vodi i kontinuirano tijekom cijelog 20. stoljeća promišljali prostor uz rijeku za koju su Zagrepčani bili i ostali neraskidivo vezani, a neke od najvažnijih i najzanimljivijih projekata s potpisom više ili manje poznatih autora, ali većinom ipak neostvarenih, donosi knjiga Irene Matković "Rijeka nadohvat grada" (UPI 2M Books i Arhitektonski fakultet).
Ideja za knjigu proizašla je iz pitanja što je, zapravo, Zagreb na Savi, s obzirom na to da se svako malo, kaže autorica, najčešće iz političkih krugova, čuju obećanja: "Dovest ćemo Zagreb na Savu". "Htjela sam istražiti što kroz različite epohe podrazumijeva sintagma Zagreb na Savi. Mislim da rezultati pokazuju da rješenja nisu jednoznačna i da ne postoji temeljno slaganje oko toga što bi Zagreb na Savi trebao biti. Zaključila sam da bi bilo dobro na jednom mjestu sve te prethodne spoznaje i prijedloge objediniti. To je i polazište za daljnju diskusiju".

A o Zagrebu na Savi diskutiralo se i diskutirat će se, ali zašto nikako da ta utopistička ideja konačno i ne zaživi ili zašto nije nikada zaživjela?
"Glavni je problem uvijek bio novac. To je bio problem i 80-ih, i 90-ih, pa i danas. Iako mislim da neke današnje koncepcije i ne bi trebale biti problem kad bi dobile podršku države i postale strateški projekt koji je za državu značajan."
Ono što se, međutim, iz današnje perspektive jako promijenilo, kako objašnjava autorica knjige, u odnosu na sva ta desetljeća prije, klimatske su promjene. "Sustav koji imamo je učinkovit, branimo se od poplava, ali teško je reći što će se događati po tome pitanju i do koje će se mjere vremenski i klimatski uvjeti intenzivirati. Mislim da je u današnje vrijeme prilično nerealno da će netko donijeti odluku o uklanjanju nasipa u gradu. U kontekstu novih spoznaja bilo bi nerealno očekivati da Zagreb krene u izgradnju obale Save kad to već nije napravljeno prethodnih godina, kad te svijesti nije bilo. Treba omogućiti korištenje toga prostora na puno atraktivniji način nego što to sada imamo. I nasipi se mogu preoblikovati, osmisliti platforme i šetnice. Ali što god bismo napravili, pitanje je hoćemo li ikada moći te nasipe maknuti."

Za ovu arhitekticu po struci nije sporna gradnja iza nasipa, pogotovo na sjevernoj obali. "Postoje zaključci i studije iz 80-ih prema kojima grad treba 'sjesti' na obalu Save do nasipa između Jadranskog mosta i Mosta mladosti, ali druga strana, dio gdje su Hipodrom i Bundek, uvijek je planiran kao zelena i rekreacijska zona, još od Generalnog regulacijskog plana iz 1936. godine."

Neke su ideje u prošlosti, kako objašnjava, išle do toga da se nasipi uklone, da se produbi korito, da se glavnina toka skrene, međutim, ta tehnička rješenja nikada nisu u potpunosti razrađena, nikada nije bilo političke odluke, nikada nije bilo sredstava. "Naše su ambicije uvijek puno veće od mogućnosti i o puno se stvari priča, a onda do toga, zapravo, nikada ne dođe. Neboderi se i danas planiraju na nekim zonama, primjerice, između Jadranske avenije i nasipa, prekoputa Arene. Taj dio u tom je smislu najpotentniji. No, kada vidimo koliko je svih tih projekata i planova završilo u ladici i nikada nisu usvojeni ili jednostavno ništa nije realizirano, sve sam više sklona urbanizmu malih koraka, projektima koji se mogu realizirati u relativno kratkom roku i koji su financijski manje zahtjevni. Mislim da na tom tragu treba ohrabrivati ljetni boravak uz rijeku".
A upravo je gradskim kupalištima, pa time ujedno i ljetnom boravku na Savi, ova autorica posvetila čitavo jedno poglavlje. Kupališta su u prošlosti bila i prvi kontakt Zagrepčana sa Savom i svojevrsni su uvod za priču o Zagrebu na rijeci.
"Nakon prvotnog smještaja Gradskog kupališta na mjestu gdje mu je Sava svojim poplavama nanosila velike štete - istočno od Željezničkog mosta - novo kupalište gradi se 1926. zapadnije od Savskog mosta i tamo ostaje sve do tri požara 1993. i 1995. Izvorno je kupalište imalo zaseban muški i ženski dio, sa 754 obiteljske i 36 društvenih kabina te 516 individualnih ormarića. Malo kasnije, 1930-ih godina, kapacitet kupališta je povećan dodavanjem novih kabina i ormarića te gradnjom Babinjaka, isključivo ženskog sunčališta, okruženog viskom ogradom."
Među kasnijim projektima koji su predviđali rekreacijsko korištenje priobalja Save ističe se jedan istočno od Bundeka, na Racinjaku iz 1978. (S. Diminić, B. Doklestić, A. Glunčić, V. Ivaniš i K. Ivaniš), koji je u tonskoj perspektivi nacrtao dugogodišnji profesor crtanja na Arhitektonskom fakultetu, poznati umjetnik Josip Vaništa. "On je puno surađivao s arhitektima i često je za natječaje radio perspektive."
Začeci urbanističkog promišljanja Save javljaju se već kod Milana Lenucija u njegovoj Osnovi za budući raspored željezničkih uredaba iz 1907. Jedna od zamjerki Lenucijevu rješenju (S. Knežević) odnosi se upravo na odnos prema Savi, čija se izravnata sjeverna obala koristi za cestovni i željeznički promet. "U tom trenutku nije bilo planirano širenje Zagreba na obalu Save i on je tamo maknuo sve ono što bi u gradu moglo smetati. Da je pruga tamo završila, ne bi imali barijeru usred grada. Bilo je i kasnijih prijedloga za autocestu na mjestu nasipa, no naprosto nije više u duhu vremena takav jedan prostor potrošiti samo na promet", smatra Irena Matković. No, projekt biciklističke magistrale koja se planira na nasipu kroz cijelu županiju uz Savu, nešto je posve drugo. "Uz par takvih magistrala možda bi se i biciklizam u gradu mogao bolje organizirati u smislu bolje povezanosti."

U funkciji sporta javljaju se i prve arhitektonske zamisli na prostoru Save. Tridesetih godina prošloga stoljeća nastao je niz modernističkih projekata poput Sportskog sklopa Marathon pokraj Save, čiji je autor Slavko Löwy. Sportsko društvo Marathon provelo je 1935. pozivni natječaj, a planirani sportski sklop na lijevoj obali Save činili su dva bazena, klupske zgrade i tenisko igralište s tribinama. Zapadno od sklopa zamišljeno je nogometno igralište s atletskom stazom. Iz istog je razdoblja moderne i projekt novog kupališnog sklopa na mjestu postojećeg Gradskog kupališta, a potpisuju ga arhitekti Gradskoga građevnog ureda Franjo Bahovec i Antun Ulrich.
Krajem tridesetih, 1939., nastaje i projekt Vlade Antolića za Cvjetno naselje, koji je ujedno i prvo planirano stanovanje na prostoru Save. Isti autor potpisuje i Direktivnu regulacijsku osnovu za grad Zagreb iz 1953., koja odražava izmijenjene političke i društvene-ekonomske okolnosti nakon 1945. godine te potrebu za planiranjem naglo rastućeg grada. Kako doznajemo iz knjige i reprodukcije shematskog prikaza, uz obje obale Save planirane su šume, sportsko-rekreacijske površine, sportske građevine (stadion) te izložbeni prostori i perivoji, uz iznimku područja Podsuseda, Trnja i Kajzerice, gdje je omogućeno približavanje stambene i javne namjene toku rijeke. Predviđena je i riječna luka na području Jakuševca, a nizvodno je smještena industrija. Antolićeva Osnova nije prihvaćena, ali su prema njezinu rješenju, ističe autorica, sagrađene važne građevine prometne mreže - Most slobode i prva traka gradske autoceste te niz građevina vezanih uz planirano gradsko središte u Ulici grada Vukovara.

Jedan pak od prvih projekata središta novog dijela Zagreba, onog preko Save, potpisuje tada vrlo priznati inozemni arhitekt Jaap Bakema, autor poznate roterdamske trgovačke ulice Lijnbaan. On je gostovao 1965. godine na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu te je, prilagodivši se unaprijed određenoj situaciji, zacrtanoj urbanističkim rješenjem južnog Zagreba, kako navodi Irena Matković, zamislio strukturu križnog koncepta, koja raste prema središnjem dijelu. "Sav pješački promet riješen je potpuno nezavisno od kolnoga. Pješački trg na gornjoj razini, određen rješenjem južnog Zagreba, osmišljen je kao intiman, zatvoren prostor, s prilaznim ulicama u uglovima."
Jedno od zanimljivijih arhitektonsko-urbanističkih rješenja centra južnog Zagreba je projekt Hildegard Auf, Ivana Franića i Zdenka Grpca iz 1971. "Bio je to je prilično avangardni pristup i jedno vrlo hrabro vrijeme za arhitekturu kod nas", smatra Irena Matković. Središte južnog Zagreba autori su, naime, vrlo ambiciozno zamislili kao sklop zgrada futurističkog izgleda u velikom mjerilu i volumenu, a u sportsko-rekreacijskoj zoni na području priobalja predvidjeli su formiranje vodotoka kao elementa pejzažnog oblikovanja.
Za Zagrebački velesajam (1956.), koji se nalazio nedaleko tog planiranog središta južnog Zagreba, arhitekt i jedan od utemeljutelja grupe EXAT 51, Božidar Rašica, izradio je još 1957. projekt proširenja. Predloženo je širenje Velesajma na sjever sve do savskog nasipa, a između sjevernog i središnjeg dijela Velesajma zamišljena je velika vodena površina raznih namjena. Za jugoistočni dio neposredno uz ulazni trg Velesajma Rašica je predvidio izgradnju visoke zgrade hotela, kao orijentacijske točke i kontrapunkta horizontalama Zagrebačkog velesajma.
"Ostvarenje ovog ambicioznog prijedloga nije se pokazalo realnim samo godinu dana nakon izgradnje i otvaranja Zagrebačkog velesajma na desnoj obali Save. Prostor između utilitarnog, nevidljivog istočnog ulaza u Velesajam i Avenije Većeslava Holjevca i danas je neizgrađen te, zajedno sa Zagrebačkim velesajmom koji je izgubio svoje nekadašnje značenje, čeka konačno urbanističko rješenje", ističe autorica knjige.

A o konačnom urbanističkom rješenju gradskog prostora Trnja, Novog Zagreba i Save još su početkom osamdesetih intenzivno razmišljali neki od najuglednijih ljudi iz struke te je od najjačih timova arhitekata i urbanista naručeno šest studija na temelju kojih je posebna komisija, u kojoj su sjedili Mohorovičić, Antolić, Kosty i Prelog, dala svoje preporuke. Među ostalim, predlažu da se sjeverna obala Save uredi kao šetalište i da se omogući izlazak grada na obalu, a da se južna obala koncipira na pejzažno-rekreacijski način. "Posebna pažnja treba se posvetiti uređenju obala Save u središnjem gradskom području, zbog njezina značenja u urbanom, energetskom i psihološkom pogledu", piše u jednoj od preporuka iz 1982. U jednoj od izrađenih studija (Studija 3, Urbanistički zavod grada Zagreba), na primjer, predlaže se izgradnja otoka "koji bi, zajedno s utvrđenim obalama na lijevoj i desnoj strani, trebao postati područje najjačeg urbaniteta i središnjih gradskih obilježja. Izgradnjom otoka Zagreb bi postao grad na rijeci, a udaljenosti susjednih obala na podvojenim tokovima oko otoka postale bi manje i vizualno prihvatljivije." Pretpostavka za stvaranje otoka bila je izvedba hidroelektrane Jakuševac, s branom oko 500 metara nizvodno od Mosta mladosti.