Među milijun razloga zbog kojih je potrebno poznavati povijest i kulturu kao takve, a zatim hrvatsku povijest i kulturu, najvažniji je onaj najjednostavniji. Poznavajući hrvatsku povijest i kulturu, bolje upoznajemo njezinu suvremenost, dobivamo velik dio odgovara na pitanja "Zašto?" i "Kako?" te suvremenosti.

S obzirom na malen broj stanovnika, koji opada, i s obzirom na malu površinu, Hrvatska je rijetka europska zemlja čija povijest razotkriva povijest cijeloga kontinenta. Ono čime se Hrvati vole ponositi - a to je srednjovjekovni opis njihove zemlje kao predziđa kršćanstva (antemurale Christianitatis) - postaje predziđem europske povijesti i kulture. Zemlja izrasla na granici stekla je duhovna bogatstva upravo u raznolikosti kultura, vjera i povijesnih dionica.

Hrvatska je izuzetna zemlja po tome što se rijetko gdje nalazi neka druga u kojoj na tako maloj zemljopisnoj površini postoje toliki slojevi minulih stoljeća. Istra je dobar primjer za to.

Amfiteatar u Puli, kao i oni u Arlesu i tuniskom El-Djemu, obilježavaju domete jednog prohujalog, a nekoć stabilnog rimskog svijeta. Jednako tako, Eufrazijeva bazilika u Poreču, kao i njezin mozaik s ribom iskopan u pijesku, koja čuva tragove bizantske umjetnosti. Ili, opet, srednjovjekovni Ples mrtvih, smješten malo dalje, u unutrašnjosti, u Beramu, u crkvi sv. Marije na Škriljinah. Ovo ovdje je sažetak povijest Europe i svijeta, sažetak u malom.

Bez obzira na to je li riječ o ljetnim umjetničkim festivalima - od Dubrovačkih ljetnih igara, preko Splitskog ljeta i Filmskog festivala u Puli, do Festivala djeteta u Šibeniku - ili o redovnom repertoaru kazališta, hrvatska baština bez prestanka podsjeća na duhovnost predaka. Visoki dometi glazbenih i kazališnih izvedbi samo inzistiraju na tome da su sumnjiva sva zadovoljstva u onoga koji ne poznaje duhovno. Od Dubrovnika do Brijuna i kazališta Ulysses, hrvatska obala podsjeća da su legendarne plovidbe Odiseja, stvarne Jamesa Joycea ili Thomasa Manna dijelovi istog teritorija od stvarnosti i snova; Jadranske obale i njene unutrašnjosti. Sve su to dijelovi umjetničke avanture koja se nastavlja.

O globalnoj prepoznatljivosti hrvatske povijesti i kulture dovoljno govori Unescova lista svjetske baštine. Na njemu je jedna lokacija svjetske prirodne baštine (Plitvice) te još šest lokacija kulturne, odnosno kulturno-povijesne baštine (Split s Dioklecijanovom palačom, stari Dubrovnik, unutar gradskih bedema, Starogradsko polje na Hvaru, već spomenuta Eufrazijeva bazilika u Poreču te Trogir). Opsežnija je lista koju je hrvatska Vlada podnijela kao prijedlog još nekih spomenika i lokaliteta što bi se trebali naći na tom Unescovu popisu. Tu se ističu već spomenuti Zadar, Tvrđa u Osijeku, Stari grad u Varaždinu, dvorac Veliki Tabor pokraj Desinića u Hrvatskom zagorju, drevne Lubenice na otoku Cresu itd.

Uzme li se koji god primjer, od novootvorenog muzeja Apoksiomena u Malom Lošinju do brojnih muzeja u bilo kojem hrvatskom gradu, povijest i kultura plutaju oko putnika.

O turistu koji dolazi u Zadar, primjerice na tamošnji Forum, ovisi koliko je spreman putovati u povijest, koliko je spreman razgledati umjetnička djela koja je ona za sobom ostavila. U tamošnjem je muzeju kip rimskog cara Augusta, a u zaleđu Zadra skrivene su tajne Ostrovice, Bribirske glavice. U privlačnu cjelinu može ih usložiti upućeni putnik ili, pak, njegov domaći vodič. Ovdje su mu različita i daleka stoljeća na dlanu.

Još početkom XVII. stoljeća Hrvati su imali, primjerice, prijevod Biblije na hrvatski jezik, ali nisu ga tiskali sve do prijelaza XX. u XXI. stoljeće. Njihov legendarni, ali ništa manje stvaran ban Nikola Šubić Zrinski, junak istoimene opere Ivana Zajca, nazivao se s ponosom Hrvatom i Mađarom. Ovakva i ova karakteristika vodeće hrvatske plemićke kuće važan je doprinos širini ovdašnjeg duha. Pritisnuti poviješću, ovdašnji su vladari nalazili u suradnji s drugima mogućnost opstanka i zalog budućnosti.

Kada se radoznali putnik iz Dalmacije nađe u Slavoniji, u Đakovu, ondje će pogledati, zacijelo, lipicance. No, treba li zanemariti Strossmayerovu katedralu, na kojoj su radili najveći hrvatski umjetnici iz druge polovice XIX. stoljeća?

Opet, a ovisno o njegovoj putničkoj volji i energiji, doznat će puno nepoznatih pojedinosti. Na primjer, stara đakovačka katedrala prethodno je bila džamija, a još prije katolička crkva. U Iloku će naići, jednako tako, na tursko turbe i parnu kupelj. Ako su vode Drave odnijele sa sobom svaki trag Sulejmanova mosta u Osijeku, onda su ovakvi "beznačajni" detalji potvrde razvedene i raznovlastne prošlosti Slavonije i Hrvatske.

Gotička katedrala u Iloku, koja je svojedobno služila kao konjušnica turskim osvajačima, pripovijeda, također, jedinstvenu prošlost hrvatskog područja, baš kao i tvrđava u Klisu, u Dalmaciji. Jer, upravo je trovlašće u XVII. stoljeću - kada su Hrvatskom vladali Mlečani, Habsburgovci i Osmanlije - ostavilo najdublji pečat na licu ove zemlje sve do današnjih dana.

U Hrvatskoj su crkvena svetišta ujedno bila i kulturna i duhovna središta. Crkveni redovi pavlina, isusovaca, franjevaca itd. dali su presudan doprinos hrvatskoj kulturi i povijesti, od njezinih početaka do danas.

Genijalni pavlin Ivan Belostenec, pisac "Gazofilacija", putovao je u XVII. st. od Lepoglave do Sv. Petra u Šumi, odnosno do Crikvenice, stvarajući duhovni kontakt kontinentalne i mediteranske Hrvatske. Zahvalnost crkvenim ljudima, koji su ispunili svu onu prazninu koju je za sobom ostavilo malobrojno i siromašno plemstvo, nikada ne može biti dovoljna da bi se do kraja razumio njihov doprinos stanju ovdašnjeg duha.

Zato su ovdje sakralni objekti više od svetišta; oni su nerijetko duhovna čvorišta. A ljudi poput Belostenca, Habdelića i Franje Račkoga obavili su, uz osnovne crkvene dužnosti, golem kulturni posao. Od zagrebačke katedrale, obnovljene nakon katastrofalnog potresa u XIX. stoljeću, do crkve sv. Dujma u Splitu, izrasle na temeljima Dioklecijanove palače, crkve su ujedno duhovni zvonici. Baš kao i mnogi samostani, od kojih je onaj u Crikvenici danas - hotel.

Ako vam odmor pokvari pokoji kišni dan, onda je svakako najljepše vratiti se u prošlost tragovima povijesti i kulture. Pogledati u Supetru na Braču kolibu u kojoj je preminuo kipar Ivan Rendić ili pak njegove nadgrobne spomenike u Milni ili na zagrebačkom Mirogoju. Zatečeni turist imat će pred sobom u Dubrovniku bezbroj mogućnosti, baš kao u Splitu, Senju ili u Rijeci. Mnogo će toga ovisiti o njegovoj spremnosti da se povede za vlastitom radoznalošću te o osnovama povijesti i kulture koje je stekao u školi, odnosno u mjestu svojega stalnog boravka.

Ustvari, dovoljna je putnikova dobra volja da bi se upustio u upoznavanje s hrvatskom materijalnom baštinom. Ljepota baštinskih spomenika odvući će ga na putovanje kakvo ne može sanjati bez doticaja s njom. Na svakom koraku naše lijepe zemlje postoji makar jedan izazov koji će svakog namjernika odvući na staze povijesti i na bedeme višestoljetne kulture.

Hrvatska povijest traje stoljećima, još od antičkih vremena, preko srednjovjekovlja, sve do danas. Poznavati povijest i kulturu Hrvatske znači upoznati život vaših predaka, činjenica i ljudi koji su u velikoj mjeri odredili kontekst u kojem vi i vaša obitelj danas živite. Da bismo bolje razumjeli suvremenost, dobro je znati povijest.