One osvajaju svijet. Uz prestižna priznanja, izniman trud i znanje, postavljaju standarde u svojim profesijama i podižu svoje obitelji. Upoznajte pet žena koje otkrivaju kako su uspjele u Slavoniji i zašto nikada neće napustiti svoj rodni kraj

Dirigentica Antoaneta Radočaj Jerković, energična prodekanica Umjetničke akademije u Osijeku, ovih dana pakira kovčege za Australiju. Voditeljica osječkog, i svjetski afirmiranog vokalnog ansambla Brevis, sa zborom u kojem je 50 djevojačkih glasova, sprema se put Sydneyja. U zgradi tamošnje Opere, tom globalno znanom hramu glazbene umjetnosti, na Australskom međunarodnom glazbenom festivalu, za koji organizator pozivnice šalje samo ponajboljima, održat će koncert. Primarno su, najavljuje Radočaj Jerković, pripremile hrvatske autore - na repertoaru su Hatze, Ronjgov, Zlatić, Papandopulo, Štolcer-Slavenski, Uhlik, Kempf, Bobić, Skender. Uigranom timu ne smeta čak ni to što će prvi nastup imati samo nekoliko sati nakon dugog, iscrpljujućeg puta, na pozornicu će, smije se Antoaneta Radočaj Jerković, “ravno iz aviona”.

Rođena Osječanka, zagrebačka studentica koja se nakon završenog solo pjevanja i s diplomom glazbene pedagoginje vratila kući, u međuvremenu i doktorirala, više od 25 godina golem dio profesionalne energije ulaže u zborsko pjevanje.U posljednja dva desetljeća njezin Brevis osvojio je barem 30 nagrada na međunarodnim i domaćim natjecanjima. Lani su iz Sankt Peterburga donijeli zlato, godinu prije iz Bugarske također zlato, prije četiri godine, 2013. iz Walesa zlato, te godine su i u Kini osvojili zlato.

“Zapravo, nismo nikad niti dobile ništa doli zlata. Gdje god da smo se natjecale. No to su i dalje stvari o kojima znaju tek ljudi oko nas, ali se o nama u Hrvatskoj zapravo ne zna puno. Manje smo vidljive nego što su to neki ansambli koji su bliže Zagrebu”, bez frustracije govori dirigentica. Premda istinski uživa u tome što radi, kako kaže, “rad s ljudima nikada nije jednostavan, u isto vrijeme troši i obilato nagrađuje”. Ako zbor odlično pjeva, svi će hvaliti pjevače, dogodi li se kakva pogreška, nastup koji je manje od izvrsnog, reći će da je za neuspjeh odgovoran dirigent. “Baš to preuzimanje odgovornosti, ne samo za umjetnički dio života zbora, već i za onaj neki ljudski aspekt i dinamiku zbora, ponekad je teže od dirigentske palice, i u to također treba uložiti puno sebe”, mirno kaže.

Zborska umjetnost zahtijeva neprestanu interakciju, okuplja ljude, podrazumijeva česta druženja. “Nije lako graditi i raditi u sredini koja je puna problema. Uspijevamo tvrdoglavošću i nije nam nikako namjera odustati. Poticaji nam redovito, godinama, dolaze izvana, s međunarodnih festivala i natjecanja, i to nam je velika motivacija da mijenjamo sredinu u kojoj živimo i radimo.” Prije 12 godina u Osijeku je osnovana Umjetnička akademija, no gradu i dalje nedostaje koncertna dvorana.



NA ČELU TVORNICE Ovih će dana biti točno pet godina da je Martina Ravlić Janković od oca preuzela tad nelikvidnu slavonskobrodsku tvornicu Slavonija drvna industrija, u međuvremenu je izvukla iz dugova, zaposlila dodatnih 150 radnika. O drvu, sirovini s kojom rade, govori gotovo zaneseno: “Meni je silno čudesno da hrast raste 150 ili 160 godina, i od tog velikog trupca dobiješ stolicu ili komodu; drvo je plemenita sirovina, čisto zlato, koju mi kao da ne znamo dovoljno cijeniti. Muž se zna smijati kad počnem pričati o drvetu, jer se unesem u to kao da je riječ o živom biću, osobi. Drvo je moja inspiracija. Kad vidim trupac, uhvatim sebe da ga gledam onako kako neki promatraju zlato, tražim pogledom je li bez pukotina i maštam što bi se sve od njega dalo napraviti”, govori direktorica koja je bila kandidatkinja konzultantske kuće Ernst&Younga za poduzetnicu godine.

Bez lažne skromnosti kaže da su postigli velike stvari, samo u posljednje dvije godine uloženo je više od 15 milijuna eura u modernizaciju svih pogona, nova postrojenja u tvornicama namještaja, parketa i furnira, sad izvoze u Britaniju, Nizozemsku, Belgiju, a do prije koju godinu nisu stizali dalje od Italije i susjednih zemalja. Nije bila niti rođena kad je otac otvorio malu seosku pilanu. “Tata me spontano, od malih nogu, uvlačio u posao s drvom, a kasnije mi se dogodila i istinska privrženost, ljubav prema tome drvetu. Rasla sam uz oca poduzetnika, on, strojobravar, čovjek s tri završena razreda srednje škole, ostvario je velike rezultate.”

Pogledom prelazeći preko naslaganih trupaca govori: “Najljepše mi je kad na autocesti obiđem kamion naše tvornice i vidim da vozi ovakve trupce, gledam od koje su sječe, kakvi su... Naš slavonski hrast treba koristiti tako da ovdašnji čovjek od njega ima što više dobrobiti, dati našim drvoprerađivačima da ga ovdje prerađujemo i tako razvijamo ovaj kraj, a ne olako ga prepuštati u ruke strancima, koji sve češće kod nas dolaze po sirovinu. Ovdje imamo golemu drvoprerađivačku tradiciju i znanje... pa zašto taj hrast ne bi razvijao Slavoniju, a ne Italiju?”



ODBIJENICA ZAGREBU Ostati u Slavoniji ili otići u Zagreb, ne jedanput pitala se prvakinje Drame osječkog HNK Sandra Lončarić Tankosić. “Imala sam poslovnih ponuda iz Zagreba, ali nisam nikad požalila što sam ostala. Prvenstveno me na tu odluku motivirala obitelj, sin je još bio mali, a organizacija života u Osijeku puno je lakša nego u Zagrebu. Manji je grad, meni djeluje sigurnijim, djeca ovdje kao da lakše odrastaju. Gdje god da kreneš i najudaljenija adresa nije na više od 15 minuta. No auto u ovo doba godine uopće ne koristim, strastvena sam biciklistica, a grad je pun biciklističkih staza”. To se poslijepodne, spominje, sprema s društvom na Dravu na kupanje, tražiti pješčane sprudove.

U osječkom HNK odigrala je na desetke glavnih uloga u djelima domaćih i stranih pisaca. “Ne znam kako bih u Zagrebu baš mogla biti toliko prisutna na sceni”, kaže glumica koja je za ulogu u filmu “Zavaravanje” Željka Senečića dobila Zlatnu Arenu za najbolju glavnu žensku ulogu. “U Osijeku nedostaje glumaca, nije ni izbliza tako velika konkurencija kao u Zagrebu, pa sam već kao studentica počela dobivati važne uloge, od mojih ranih početaka bila sam uključena u velik broj predstava, zbilja sam brzo pekla zanat, a to je za mladog glumca vjerojatno najvažnije.”

Još je bila na Akademiji kad je zaigrala Ligeju u “Smrti Ligeje”, koju je tad režirao Ivica Kunčević. “Ne moram vam ni govoriti koliki mi je to bio izazov.” Do danas je odigrala brojne velike ženske likove, od Čehova do Ibsena, nedavno i Anu Karenjinu. Omiljena uloga? “Često su glumicima omiljene one prve uloge, tako je i meni Ligeja, ali i uloga Katarine u ‘Unterstadtu’, kao i Ana Karenjina...” Minule je zime bila zauzeta i snimanjem “Zlatnih dvora”; što se sljedeće sezone tiče, kaže, nada se da će krenuti drugi dio popularne serije “Novine”.



INOVATIVNA PROFESORICA Ne davno je nagradu Hrvatske udruge za marketing dobila Marija Ham, profesorica na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. Bavi se, objašnjava nam, “održivim marketingom” - marketingom vezanim uz održivi razvoj i ekologiju. Istražujući što sve utječe na odluku potrošača da kupi ekološki prehrambeni proizvod, zaključila je da je, uz osobne stavove koje kupci imaju o ekologiji, često bitno i mišljenje, pogotovo ponašanje, bliskih osoba iz obitelji, prijatelja, kolega s posla. “Konkretno ponašanje u nekoj situaciji može biti bitno različito od općenitog stupnja ekološke svijesti koji netko ima. Netko će, primjerice, kupovati organsku hranu jer zna da je to važno za zdravlje, ali neće reciklirati niti činiti išta drugo da zaštiti prirodu”, objašnjava.

U Slavoniji je, u odnosu na neke druge krajeve Hrvatske, lakše doći do eko proizvoda, u budućnosti će ih, vjeruje, biti sve više. “Jedan od glavnih nedostataka Slavonije mogao bi se pretvoriti u njezinu prednost. Imamo jako puno poljoprivrednih površina koje su po 20 i više godina bile, ili još jesu, pod minama, gdje cijelo to vrijeme nije stupila ljudska noga. Trebam li vam govoriti da ne postoji savršenije zemljište za eko poljoprivredu od toga?”, govori zadovoljno.



ŽIVOT NA DRAVI Sportske programe za školsku djecu Osječko baranjske županije kreira Mirna Rajle Brođanac, svojedobno proglašena hrvatskom veslačicom stoljeća. Zlatno doba njezine karijere bilo je između 1995. i 2011., kada je, osim što je pobjeđivala na svakom državnom natjecanju, ovojila i šest svjetskih medalja. “Veslanje je način života, kroz njega se zrcali cijela života filozofija, od poraza do pobjede, prehrane, ljubavi…”

Ljudi često, a pogrešno, veslačice zamišljaju poput Velog Jože, kao krupne žene, s izraženim mišićima i velike snage, pa kad vide naizgled krhku Mirnu, mnogi se začude. Pogleda uprta u rijeku kaže: “Drava i Dunav su puni izazova, nepredvidivi su, od virova do valova, otpalog granja… nikad ne znaš što te očekuje, premda sam se nakon toliko godina veslanja saživjela s rijekom.”

Nakon završene sportske karijere, danas uz Dravu češće rola, trči ili vozi bicikl negoli vesla: “Troje djece i posao ne ostavljaju puno vremena, čekam neku drugu fazu života da se vratim rijeci”, kaže.