Izbivanjem globalne financijske krize Hrvatska se našla u dugogodišnjoj recesiji. Značajni strukturni problemi te izostanak nužnih promjena u gospodarskoj politici onemogućavali su oporavak u domaćem gospodarstvu. Ipak, realni se sektor tijekom kriznih godina uglavnom vlastitim snagama restrukturirao te dao poticaj ukupnom gospodarskom oporavku. Naime, već u 2014. počeo je trend rasta domaće industrijske proizvodnje, koja je u 2016. ostvarila rast veći od 5%. Osim samog povećanja proizvodnje, važno je naglasiti da su danas domaći proizvođači osjetno više orijentirani na strana tržišta, što ukazuje na rast njihove konkurentnosti u međunarodnim okvirima. Dvoznamenkasti rast robnog izvoza u 2014. i 2015. uz nastavak pozitivnih trendova do danas potvrđuje da su domaći proizvođači uspješno iskoristili prilike koje su im se otvorile ulaskom RH u EU. Isto tako, navedeni rast konkurentnosti domaće industrije rezultat je i pojačanog investicijskog ciklusa, što je dalo i dodatni poticaj pozitivnim gospodarskim promjenama. U samoj strukturi domaće industrije dominantnu ulogu ima prerađivački sektor na koji se odnosi 4/5 ukupne proizvodnje. Promatrajući sektore unutar prerađivačke industrije, evidentno je da i dalje dominantnu ulogu ima proizvodnja prehrambenih proizvoda, koja prema posljednjim podacima čini 14,4% ukupne proizvodnje. Isti sektor je i najznačajniji poslodavac s obzirom na to da zapošljava 15,4% svih zaposlenih osoba u industriji. Podaci DZS-a također ukazuju da je u 2016. proizvodnja prehrambenih proizvoda činila 8,7% ukupnog robnog izvoza, ali i ostvarila rast izvoza od 14,8% naprema ukupnom rastu izvoza od 5,7%. Rast domaće proizvodnje i izvoza jasno pokazuje da je današnji gospodarski rast temeljen na održivijim trendovima, no u vremenu prije krize. Pred domaćim proizvođačima i dalje su brojni izazovi. Prije svega potrebno je nastaviti s intenzivnim investicijskim ciklusom kako bi se i dalje osigurao rast konkurentnosti te izvozne orijentiranosti, ali i iskoristile sve komparativne prednosti koje Hrvatska ima.

Vinska scena Hrvatske danas je u odnosu na razdoblje od prije deset do petnaest godina dramatično uznapredovala. Jedan od glavnih uzroka leži u ozbiljnim investicijama u znanje i modernu tehnologiju od strane velikih vinarija koje su tek u drugom valu privatizacije konačno završile u rukama ozbiljnih investitora, koji su ušli u vinski biznis s namjerom da ulože, a ne da isisaju novac iz njega. Te su vinarije omogućile da danas u supermarketima možemo kupiti pristojna vina za vrlo pristupačne cijene. Graševina je, naravno, kraljica te kategorije, ali ni bazične malvazije ili debiti i maraštine ne zaostaju, kao ni frankovke, merloti ili plavci među crnim vinima. Drugi važan uzrok je nova generacija mladih i obrazovanih vinara u bezbrojnim manjim, obiteljskim vinarijama diljem zemlje. Nova generacija mladića i djevojaka iz vinarskih obitelji se tijekom dvijetisućitih nije odlučila za bijeg u neku drugu djelatnost, nego su gladni uspjeha željeli proslaviti obiteljski biznis koji će jednog dana naslijediti. Školovali su se na agronomskom fakutetu ili na učilištima u svojim regijama. Proučavali su svjetske recepte za uspjeh poznatih internacionalnih vinarija. Nerijetko su i stažirali u njima, diljem svijeta, od Novog Zelanda i Australije, preko Italije i Francuske sve do Kalifornije i Čilea. U konačnici su u vlastite obitelji unijeli novi duh optimizma i ambicije, te potaknuli neophodne promjene kako bi vina iz rinfuzne katgorije prebacili u one cjenjenije, namijenjene vinotekama i restoranima. Danas Hrvatska u oba tržišna segmenta nudi kvalitetu ravnopravnu razvijenim vinskim regijama. U supermarketima pouzdanost, sortnost i dobru kvalitetu, a u restoranima i ostalim ugostiteljskim djelatnostima finesu, autentičnost, slojevitost i izvrsnost.

Posljednjih nekoliko godina svjedoci smo velike buke koja se diže oko startupa, mladih tvrtki i projekata u kojima par “nadobudnih klinaca” želi napraviti nešto što će promijeniti svijet. Komentari idu od oduševljenja do podcjenjivanja i snažnog protivljenja. Protivnici govore kako su šanse da će netko iz Hrvatske napraviti nešto što će “pokoriti svijet” jednake nuli i da sav taj hype samo gura našu mladež u neostvarive projekte u kojima se gubi i vrijeme i novac. Istina je, velika većina tih, često ludih i rizičnih projekata neće uspjeti, no svi koji su na bilo koji način sudjelovali neće izgubiti. Naprotiv, dobit će sve ono što im mi kao društvo često oduzimamo. Dobit će puno konkretnog znanja, hrabrost da pokušaju naizgled neostvarivo i nemoguće, odlične ljude s kojima će sudjelovati na budućim projektima i saznanje da smiju i mogu - čak i kad okolina tvrdi da to nije tako. Iz svakog projekta izaći će novi, bolji. I u konačnici, za njih, a i za sve oko njih, stvari će se početi mijenjati. Zar mislimo da je Tesla radio ono što je njegova okolina smatrala mogućim ili realnim? On je, kao i mnogi drugi, morao otići, kako bi drugdje dokazao svoje postavke i svoju veličinu. Tko je vjerovao Mati Rimcu kad je rekao da će njegova tvrtka vrijediti stotine milijuna dolara i zapošljavati stotine ljudi? Ja nisam. Mate sad proizvodi najmoderniju tehnologiju za auto industriju koju kupuju najpoznatiji proizvođači automobila. I ne samo oni. Tko je vjerovao Ivanu Mrvošu kad je krenuo s LED stolcima za ugostiteljske objekte? Ja nisam. No, Ivan je pronašao svoju nišu i sad proizvodi pametne klupe koje iz Solina prodaje po svijetu. Vjerovao sam dvojici mladića, Marku Kovaču i Marku Linkeu, kad su prije nekoliko godina došli s idejom nazvanom SalesPod - povezivanjem ljudi koji rade bilo koji terenski posao s onima u uredu. Danas se projekt zove Repsly, zapošljava desetak ljudi u Americi i dvadesetak u Hrvatskoj, prodaju po cijelom svijetu i rastu nekoliko puta svake godine. Stoga, vjerujmo da i mi u Hrvatskoj možemo. Ako već ne vjerujete da vi možete, ne uskraćujte priliku onima koji vjeruju da mogu i koji su spremni pokušati. Jer, na kraju, vjerujemo li da možemo ili smo sigurni kako ne možemo - svakako smo u pravu!

Danas u trgovinama na nekim proizvodima QR kodom preko mobitela u roku od nekoliko sekundi možete saznati što je jela životinja i kako je iz nje nastao proizvod. To se zove sljedivost. Pojam sljedivosti - od polja, odnosno farme do stola potrošača - uveden je Zakonom o hrani 2007., a predstavlja kamen temeljac sigurnosti hrane. Sljedivost mora biti uspostavljena u svim fazama proizvodnje, prerade i distribucije hrane, hrane za životinje, životinja koje se koriste za proizvodnju hrane kao i bilo koje druge tvari koja je namijenjena ugradnji ili se može očekivati da će biti ugrađena u hranu ili hranu za životinje. Proizvodi moraju biti označeni s bar kodovima da bi mogli biti potpuno sljedivi. Bar kodovi predstavljaju serijske brojeve proizvoda, njihove osobne putovnice, te će pomoći da se sazna gdje svaki proizvod ide i kako je putovao. Sljedivost domaće hrane važna je zbog njezine prepoznatljive kvalitete, okusa i mirisa, što takvoj hrani onda daje dodanu vrijednost na tržištu. Riječ je o dobroj poljoprivrednoj praksi, što znači uvođenje sanitarno-higijenskog reda u poljoprivredi, kojim se onda štiti i podzemne vode, kao i tlo od prekomjerne uporabe dušika. Sljedivost je sve važniji alat i u borbi protiv krivotvorina prehrambenih proizvoda i zaštite brendova. Dakle, nema valjane sigurnost hrane bez njezine sljedivosti od polja (farme) do stola.

Digitalna transformacija društva velik je potencijal za rast ekonomije, uvođenje inovativnih modela i procesa te stvaranje novih atraktivnih usluga. Niti jedna transformacija nije izazovnija od zadovoljenja potrebe kupca u digitalnoj eri. Tako umjesto čekanja u redu na šalteru danas kartu možete kupiti online i uštedjeti vrijeme, novac i - papir. Jednostavno i brzo možete platiti račune mobitelom, u internet-trgovini u miru kupiti sve potrebno za ručak, a predavanja slušati bez potrebe za dolaskom u učionicu. Mobitelom možete skenirati proizvod u dućanu i u roku od nekoliko sekundi saznati cijeli put: kakvu hranu je jela životinja i kako je iz nje nastao proizvod. Roboti su ušli i u osnovne škole preko Instituta za razvoj i inovativnost mladih koji je donirao 1800 robota, a više od 360 škola uključeno je u Croatian Makers ligu, gdje djeca programiraju za Internet of Things. Razvoj neuralnog programiranja omogućio je sustave koji uče i paralelno razgovaraju s mnoštvom korisnika, tako da se već možete dopisivati, pa čak i razgovarati s virtualnim agentom koji će vaš poziv preusmjeriti stvarnoj osobi tek ako sam ne može riješiti vaš zahtjev ili otkloniti problem koji imate. Danas zaista razgovaramo sa strojevima, a još nismo ni svjesni do kojih će razmjera digitalna transformacija doći. Iako je potrebno još truda, ulaganja, rada i iskustva, pozitivni pomaci u Hrvatskoj su očiti. Eurostatovi podaci govore kako su se male i srednje tvrtke u Hrvatskoj brže okrenule online tržištima (19%) i više su orijentirane izvozu od EU konkurencije (16%). Prema DESI indeksu (Digital Economy and Society Index), polovina Hrvata kupuje putem interneta, što također pokazuje napredak u odnosu na prijašnje godine. Ovogodišnje istraživanje Perpetuum Mobilea o povjerenju građana u digitalnu ekonomiju s više od 11.500 ispitanika također daje pozitivne rezultate: više od polovine ispitanika prepoznaje prednosti i aktivno sudjeluje u trendovima digitalne ekonomije poput internet kupnje ili online planiranja i rezerviranja godišnjeg odmora. Razlozi za optimizam su veliki. Digitalizacija i analiza podataka kompanijama olakšavaju prepoznati želje korisnika te usmjeravaju kompanije prema kupcima i njihovu zadovoljstvu, a to vodi smanjenju troškova u budućnosti, većoj produktivnosti, inovacijama i rastu.

Predmeti i stvari povezane internetom ubrzano naseljavaju naše domove. Nije više pitanje želimo li to ili ne, nego je krucijalno pitanje, snalazimo li se u svemu tome? Kojom brzinom možemo očekivati promjenu životne rutine, što moramo svladati da bismo uhvatili korak s vremenom. Roboti nisu više samo prisutni u tvorničkim halama, gdje obavljaju mehaničke radnje. Ili u američkim science fiction filmovima. Oni postaju dio naše svakodnevice i zauzimaju značajni dio našeg socijalnog života. Način kako učimo i stječemo vještine 21. stoljeća, dramatično se promijenio. Uspješnost može biti samo plod novog pristupa. Novi se ciljevi mogu doseći samo novim razmišljanjem. I pojedini su to već jako dobro shvatili. Naši učenici kao što su Luka Bulić Bračulj iz Splita, Petar Škrobo iz Vinkovaca i Paula Vidas iz Zagreba prvi put su za Hrvatsku osvojili zlatne medalje na međunarodnoj prirodoslovnoj olimpijadi Europske unije. Unutar našeg JOBSTEM projekta, unijeli smo novu obrazovnu paradigmu pristupa STEM školskom području. Kroz Croatian makers ligu priličan je broj učenika i škola izravno iskusio kako izgledaju roboti i što je moguće učiniti s njima. Internet stvari za učenike školske dobi imat će sve više benefita. Škola i školske obveze sve se više (a izgleda i nepovratno) premještaju u prostor povezujućih platformi kao što je internet. Tradicionalni preduvjeti uspješnosti učenika u školi - dugotrajno sjedenje i pažnja, pozorno slušanje, pasivno usvajanje činjenica, mogućnost repeticije i sveobuhvatne reprodukcije, idu prema ropotarnici povijesti. Sadašnje STEM područje nudi dobar tranzicijski prostor za predviđenu budućnost. Poučavanje STEM predmeta sve više slijedi principe nastave usmjerene na učenika, ono je nemoguće bez interaktivnosti, primjene novih tehnologija, projektnog i rada temeljenog na produkciji, maksimizira dobrobiti e-učenja, STEM nastava rješava probleme iz svakodnevnog života. Modernizira i rad učitelja koji postaje facilitator i posrednik, dok učenik aktivno stvara, dizajnira, propitkuje, rješava problem, kritički misli i donosi odluke.

Hrvatska ne postiže svjetske rezultate samo u sportu nego je u samo desetak godina stigla i na transplantacijski Mount Everest i postala šampion u doniranju i transplantacijama organa. S čak 39 donora organa na milijun stanovnika učvrstila se na prvome mjestu svjetske transplantacijske ljestvice i primjer je puno većim zemljama koje ne uspijevaju razviti dobru donorsku mrežu, a onda niti ukupni transplantacijski program kojim se spašavaju brojni životi. Primjerice, Njemačka ima samo 11 donora na milijun stanovnika. Da se u Hrvatskoj dogodilo čudo s transplantacijskim programom najbolje govore podaci po kojima su 2000. transplantirana 42 organa, a prošle godine 399 dobivena od 159 donora. Najviše se presađivalo bubrege, i to 213, a 2000. godine samo 33. Slijedi 141 jetra, a 2000. presađeno ih je samzemalja, a od lani i one iz Bugarske, Rumunjske i Moldavije.o 5. Godišnje se također presadi i oko 40-ak srca. Upravo dobro razvijena donorska mreža rezultirala je smanjenjem lista čekanja u Hrvatskoj pa je zadnjih desetak godina ona pala sa 446 na 211. Bitno smanjenim listama čekanja za pojedine organe značajno je pomoglo učlanjenje Hrvatske u Eurotransplant 2006. jer se tako razmjenom organa među zemljama članicama povećava šansa pacijenata da će prije doći do organa koji im najbolje odgovaraju. Hrvatska preko Eurotransplanta dobiva organe iz drugih zemalja, ali i sama šalje organe diljem Europe. Hrvatski stručnjaci za eksplantacije i transplantacije organa zbog velikog iskustva educiraju svoje kolege iz susjednih zemalja, a od lani i one iz Bugarske, Rumunjske i Moldavije.

Danas je, ako se ne varam, promotivni turistički slogan Hrvatske “Puna života”, a imali smo i “Mediteran kakav je nekoć bio”, no sjećate li se onoga “Mala zemlja za velik odmor” s kojim su se neki sprdali? E pa taj se posljednjih godina komotno mogao preformulirati i u slogan “Mala zemlja za velike festivale” jer čak je i u Europi, premreženoj ljetnim open-air festivalima, teško naći tako malu državu s toliko mnogo festivala. Isti su nas napokon odmaknuli od festivala kakve smo do unatrag petnaestak godina jedino vezivali uz ljeto, poput onog sa splitskih Prokurativa. Sad su neki drugi festivali u “điru” pa se i Split diljem Europe i svijeta isfurao s Ultrom na Poljudu, a ne s estradlukom s Prokurativa. Ultra na radost mnogih poklonika EDM-a i DJ superstarova ide dalje barem još ovo ljeto, no bez obzira na ukus i koliko god glomazna bila, i ona je samo jedan od open-air festivala kakvima obilujemo. Eto, baš se ovih dana održava novopokrenuti Sea Star u Umagu, nastao u kooperaciji s organizatorima novosadskog Exita, a Englezi su posve doma s festivalima Outlook i Dimensions, poniklima na avangardnijim odjeljcima elektronike, duba, reggaea i srodnih glazbenih žanrova koje djelomice organizira i domaća ekipa, zadužena za reggae festival Seasplash. Upravo su Seasplash kod Pule te INmusic na zagrebačkom Jarunu - etabliran kao jedan od najukusnijih u Europi za rock glazbu, ali i ne samo nju - bili među prvima koji su pokrenuli recentnu lavinu open-air festivala. Uz, dakako, “boutique-festival” Garden koji se selidbom iz Petrčana na Murter još više diverzificirao, a što je bio i model za festivale na Pagu poput Hideouta. SuperUho u Primošten, pak, priziva poklonike alter i indie-rocka, a imamo i teško saglediv niz festivala (po unutrašnjosti) oslonjen na izvođače i publiku iz Hrvatske i susjedstva. Niz gradića na obali, ali i kontinentu ima i spomena vrijedne jazz, blues i etno festivale, a o Varaždinu koji se uspješno brendirao putem Špancirfesta da i ne pričamo. No, što to obilje festivala znači Hrvatskoj? Prvo, glazba se, ali ne estradnjaka, klapa i tamburaša nego ona razumljiva diljem svijeta pokazala kao mamac za turiste iz Europe pa i šire, a s njima se bilda i predsezona i posezona ili donedavno ne baš atraktivne destinacije poput Zagreba. Drugo, posebice u slučaju INmusica, festivali ovdašnjoj publici šire glazbene horizonte i nadoknađuju “rupe” u redovnom godišnjem programu klubova i dvorana jer niz svjetski relevantnih glazbenih izvođača možda ili vjerojatno nikada ne bismo ugostili da nam nije festivala. I treće, ali na tome treba više poraditi, open-air festivali tijekom ljeta omogućuju dodatni angažman domaćim glazbenicima pa i njihovo predstavljanje ne samo ovdašnjoj nego i inozemnoj publici. “Mala zemlja za velike festivale”? Samo da potraje!

Broj elektroautomobila nezaustavljivo raste na cestama. Nije tsunami, ali je val na kojem se da fino surfati. U 2016., pokazuju podaci Centra za vozila Hrvatske, na tehničkom pregledu pojavilo se čak 2163 automobila opremljenih elektromotorom, dok ih je još krajem 2015. bilo 1573, a 2013. tek 482. Danas tako više nikakva egzotika vidjeti Citroën C-Zero, Nissan Leaf ili Teslu S kako tiho, poput tramvaja, zuje gradskim ulicama pogonjeni strujom, bez ikakve emisije štetnih plinova. I to iako država već drugu godinu zaredom ne uspijeva skrpati novac kako bi poticala čišći prijevoz, za što je svojedobno u tri navrata rezervirala 50 milijuna kuna. Sasvim jasno, riječ je tako o trendu. I to pozitivnom, zelenom. Još tamo prije 2010., elektroauti su kod nas bili čista egzotika, rezervirani uglavnom za vješte samograditelje koji su po garažama prerađivali automobile s klasičnim pogonom. No, svašta se od tada promijenilo. Prije svega, na tržištu se pojavio cijeli niz naprednih, u svakodnevici praktičnih elektromodela, koji bez problema mogu prevaliti više od 100 kilometara s jednim punjenjem. Ništa manje važno, elektroauti su s vremenom postali pristupačni većem broju vozača. Čak i bez poticaja. Nissan, proizvođač najprodavanijeg električnog modela na svijetu Leafa, sam je izbacio podatak da je cijena baterija 2010. iznosila 18.000 eura, dok se isti kapacitet već 2015. plaćao 5500 eura. Sve skupa, međutim, ne bi bilo dovoljno za popularizaciju elektropogona bez mreže javnih punionica. Koja također nezaustavljivo raste. U ovom trenutku diljem Hrvatske u funkciji je oko 130 punionica, a pritom je važno da je sve veći broj “brzih” punjača koji baterije napune za kratkih 30 minuta. Što je kudikamo brže nego na kućnoj mreži, gdje punjenje traje i osam sati. A to je, prema najavama, samo početak stvaranja ozbiljne mreže punionica.

Prema istraživanju Eurostudenta koje u Hrvatskoj provodi Institut za razvoj obrazovanja, udio studenata koji planiraju provesti određeno razdoblje studija u inozemstvu povećao se u nazad pet godina sa 21 na 36 posto. Podaci Agencije za mobilnost i programe EU govore o 2155 odlaznih studenata i profesora. Studenti i nastavnici najčešće biraju Španjolsku, Njemačku, Italiju i Austriju, potom Sloveniju, Portugal i Poljsku. Odlaze na studijski boravak i stručnu praksu, odnosno na stručno usavršavanje. Statistike pokazuju da je među njima 63 posto žena te 11 posto studenata slabijeg socio-ekonomskog statusa. Erasmus, najveći program Europske unije za obrazovanje i mobilnost, ove godine obilježava 30. obljetnicu postojanja, dok je njegova provedba u Hrvatskoj počela punopravno tek 2011. Antonija Gladović, ravnateljica Agencije za mobilnost i programe EU, ističe da financijska alokacija Hrvatske iz godine u godinu raste, konkretno 2014. sa 13 milijuna eura na više od 20 milijuna eura u 2017. - Ti iznosi sigurno ne bi bili mogući kroz državni proračun. Ključan je podatak da godišnje povlačimo 99 posto dostupnih sredstava i po tom smo podatku među najuspješnijim zemljama - kaže Gladović. Studija Agencije i Ministarstva znanosti i obrazovanja pokazala je da je moguće mjeriti konkretan učinak internacionalizacije na obrazovne ustanove koje sudjeluju u programima mobilnosti: nastavnici razvijaju svoje vještine i kompetencije, usvajaju nove metodologije poučavanja koje kasnije primjenjuju u nastavi, a ista analiza pokazuje da studenti postaju samopouzdaniji, lakše pronalaze posao i imaju razvijeniji poduzetnički duh. Europska strategija mobilnosti predviđa da bi do 2020. najmanje 20 posto studenata koji su diplomirali na području europskog prostora visokog obrazovanja trebali imati iskustvo studiranja ili stručne prakse u nekoj drugoj zemlji od matične.